Uncategorized

Misli iz Posvuda i Niotkuda

16. 06. 2015

Danas je bio dan. Jedan od onih dana. Gdje sumnjam u svoju egzistenciju, svrhu života…počela sam se daviti i u tom okeanu sve više tonem. Dok gledam kako kapljice kiše klize tužno niz staklo prozora, sjetim se sebe. Pa kako i ne bih, i one klize samo niz, prema dnu. “Život ti je jednosmjerna ulica…” -šapću mi glasovi koje je vjetar usput pokupio. Ko bi znao, možda su ti stalni glasovi u glavi samo usamljene riječi koje nikog svog nemaju. Pa tako odjekuju kroz vazduh, vijore sa vjetrom, mrse se kroz naše uši i opet se izgube u mislima brige o svakodnevnici. Možda mi je vjetar danas donio baš tvoje tuge i muke. Znam kako voliš njemu jadikovati pa onda jad istresti iz svoga stana poput prašine sa starog tepiha. I zaista uvijek me to boljelo, patila sam. Gorila sam za tobom kao što su gorile tvoje ponoćne cigare dok si mislio o njoj. I dok munje šibaju nebom, ja samo razmišljam o onom magičnom dodiru naših usana kada su munje prošle cijelim mojim tijelom. I toj grmljavini u mojoj glavi koja je tutnjala da te nisam zaslužila. Istini za volju; nisam. Ne znam otkud mi ta lucidna smjelost da sanjam da ti je stalo do mene. Kiša idalje pada i udara o okno prozora, u ritmu srca koje puca. Danas je bio jedan od onih dana.

13. 08. 2015 

Šta upisati pod pojmom ljubav? Želim upoznati tvoja razmišljanja. Neprežaljene ljubavi. Prolivene suze. Neispunjene želje poklopljenih kazaljki. Želim čuti tvoje besmislene monologe dok besciljno očima lutaš već požutjelim plafonom. Želim osjetiti ukus tvojih usana poslije dugog i napornog dana. Osjetiti riječi koje nisu napustile tvoj jezik. Želim tvoje prste da mi mrse kosu. Miris tvog parfema na mom jastuku. Tu sam da od tvoje crno-bijele prošlosti napravim moderan film u koloru. Da ti kažem da ti uz tu košulju najljepše stoji osmijeh. Znam da ti je srce k’o stara vinyl ploča. Izgrebana i preskače. Ipak ritam tvog srca postati će mi najdraža pjesma. Ti si odavno glavni junak mojih priča, a ja sam samo izblijedjela slika u tvom sjećanju.

08. 09. 2015

Od onog trenutka kada smo rođeni. Pužemo. Hodamo. Trčimo. Ljudska priroda je radoznala. Uvijek u potrazi za nečim novim. Čitav život provodimo tragajući za nepoznatim ciljevima. Neki ‘pak krenu stazama izgazanim i sigurnim, dok drugi ne. Drugi zalutaju u duboku, mračnu šumu. Od onog trenutka kad postanemo svijesni realnosti i svijeta oko nas, predodređujemo svoju sudbinu. Da li ćemo pratiti srce i osjećaje ili razum i instinkt. I sve je to već rečeno, činjenice, filozofiranje. I to mi u ovom trenutku uopće ne znači. Osjećaji. Stvarni osjećaji. Strast i histerija. Kada si sam u gustoj i zabačenoj šumi. A pun mjesec te obasjava. Ta sreća u nesreći. Ta vatra. Ta posvećenost kojom izgaraš. Svi naši djelići karaktera, ljubavi i opsesije, Posmatrane odvojeno čine savršen sklad, ali posmatrano kao cjelinu savršen haos. Riječi. Djela. Misli. Nemaju pravog značenja dok ne osjetimo njihovo djelovanje, Kao droga. Jedno je pričati, drugo osjetiti vrele poljupce na svojoj koži. I tu sad leži misterija čovječanstva. Ono što nas čini razvijenom vrstom. Taj klik. Taj uzvišeni, čarobni klik. Čitav svoj život sam trčala prema zacrtanom cilju. I odnekud se pojavio ON. Njegove oči. Ruke. Iskrivljeni blesavi osmijeh. Nesređene misli. Neukrotiva vatra. I tad sam shvatila da sam svo prokleto vrijeme trčala u pogrešnoj stazi. Smisao života je da goriš. Istinski, bukvalno goriš i opečeš se. Na ono za čime ludiš i na ono što bezglavo voliš. I taj prokleti klik je smisao života!

26. 06. 2016

Bio je sparan ljetni dan i oluja koju su oblaci nagovještavali se spremala. Notes sa mojim snovima je ostao vani. Ta sveska je pokisla, vjetar je rastrgao sve stranice. Odnio moju budućnost ko zna gdje. Ostaci. Samo gnjecavi listovi natopljeni blatom, prašinom i željama jedne desetogodišnje djevojčice. Svijet kakvog sam poznavala prestao je postojati. Tada je nešto u meni oživjelo. Tuga. Moja iskrena i jedina prijateljica. Ako je kiša uspjela saprati sve u toj svesci. Kako će tek izrešetati djevojku koja se skriva ispod izlizanog kišobrana zakrpljen papirnom budućnošću  čije su žice iskrivljene već jučer?

(O mojoj nevoljkosti prema nošenju kišobrana.)

10. 08. 2016

Uvijek kad majicu obučem naopačke ponoviti će se nešto ružno opet. Kad mi crna mačka pređe put vidjeti ću nekoga, mojim očima nemilog. Stići će radosna vijest, ako me nos svrbi. Plakati ću ako mi desno oko igra. Uvijek si se smijao tome što svugdje pažljivo gledam da uđem desnom nogom. O, kako si se slatko smijao svim mojim ludorijama u džepovima novčanika. Izgrebanim srećkama sa tri ista polja. I sličici koja je bila uzrok mnogih ratova sa mojim bratom u bezbrižnoj dječjoj sobi. Prvom crtežu kojeg sam nacrtala posvećenog nama. Zlatnom privjesku sa tri potkovice. A sa kakvom ljubavi si me gledao dok sam sa izgužvanog papira pjevušeći čitala stihove Stevie Wondera “I just called to say….”. Prisjećajući se kako te je on bezbroj puta spreman dočekao kad bi podigao slušalicu u tri ujutro. Tako dobro i sad pamtim tvoj vedri i lagani smijeh, dok si ispitivao moje otkačeno sujevjerje  . Pitala sam te zašto se smiješ tako blesavo? I još uvijek pamtim kako si me čvrsto zagrlio, šapćući mi na uho da sam ja tvoja djetelina sa četiri lista. Tvoja duga. Tvoj zlatni novčić. Tvoj mali Srećko.

(Voljela bih da znaš. Još uvijek mi je tvoje ime u mislima kad vidim poklopljene kazaljke. Još uvijek si mi jedina želja kad uhvatim zvijezdu padalicu.)

28. 08. 2016

Zamislite jedno stablo. Obično, najobičnije drvo. Kraj takvog jednog prođemo svaki dan i ne obraćajući pažnju na njega. Uživamo u njegovom hladu dok nas ljute augustove vrućine šibaju po otkrivenim leđima, u najdražoj majici na bretelama. Kad-kad se osladimo i njegovim plodovima, čak i postavimo ljuljašku i ostavljamo tragove svog djetinjstva urezanog u debelo granje. Možda i sjedimo na klupama pod njegovom krošnjom. Na toj klupi smijemo se. Čitamo knjige. Plačemo. Ljubimo prve poljupce. Grlimo prve ljubavi. Čekamo prijatelje. Sviramo gitaru i pjevamo. Zamislite sad to isto stablo na oluji. Zamislite koliko boli dok vam vjetar skida lišće i ostavlja vas golog na milost i nemilost jake i ledene kiše. Zamislite kolika je bol dok vas vjetrovi vuću iz korijenja i trgaju vam koru sa vašeg granja….Te noći i dani budu izuzetno teške. Ljuljate se. Drhtite i tresete, ali se ne predajete. Ne date, tek tako svoje godove, korijenje i lišće. I tako prolazi ljeto. To stablo se promijeni i dobije novu boju i izgled. Ali to je još uvijek ono isto stablo. Kraj koga si me poljubio i kraj koga si mi slomio srce. To je još uvijek isto drvo i kad je ružno, umorno i iscrpljeno od tereta snijega kojeg nosi na svojim debelim i ispucalim granama. I to će opet biti isto stablo i kad obuće svoju najljepšu haljinu proljećnog behara na sebe. I sa ružičastim karminom ponovo krene da čeka na nove poljupce i zagrljaje i nada se da ga sljedeća oluja ne obori na prljav i kamen trotoar. Razumiješ li, ne pričam ja samo o stablu?

(Svijet je zasnovan na metafori i sudbina ima smiješan način da nam to pokaže.)

16.10.2016

Voljela bih da pušim, da pijem ili da se trujem opojnim drogama. Umjesto toga, stojim na balkonu, obgrljena samo istrošenim crnim kaputom. I režem se oštrim žiletima svojih misli. Gradovi u kojim smo odrasli i živimo su mnogo više od jednostavnih tačaka na karti. U te sitne crne tačke gužvaju se naše uspomene; brojevi telefona koje smo izbrisali a nismo zaboravili i datumi koje ćemo zauvijek slaviti. Globus zaista nije kristalna kugla iz koje se čita sudbina budućnosti. Tuzla ili Venecija. Beograd ili Amsterdam. Ko mi sa sigurnošću garantuje, da par čokoladnih očiju neće ponovo progutati sve ono što jesam i što nisam? Otkako si me ostavio na nuli sam. Svjetla u susjednim zgradama me večeras jako podsjećaju na sjaj u tvom krivom osmijehu. U najdubljoj tami tvoje sobe sam osjetila bijele iskre kako se raduju na kutovima tvojih usana, dok si mislio da čvrsto spavam…

05. 11. 2016

On to ne zna. On ne zna boju mojih očiju. Ne razlikuje nijanse crvene u mojim obrazima. Stihovi moje najdraže pjesme su njemu nepoznati. I da ih negdje pročita to bi za njega ostali samo stihovi. On još ne zna koje cvijeće mi raste umjesto korova po crnim mislima. Ne umije prepoznati moje zaljubljene korake u punom hodniku praznih ljudi. On je gluh za bludni rokenrol i plavi bluz mog srca. Njemu je ne važno što u ovim sitnim satima ja još mislim na njega. Pišem o njemu. Plačem zbog njega.

06. 11. 2016

Pa, ja sam katastrofa. Hodajuća katastrofa. Ja sam onaj trenutak kad pospeš šolju kafe svud po svom omiljenom vunenom puloveru. Ja sam onaj momenat pospanosti ujutro kad ustaneš na lijevu nogu. Ja sam onaj dosadni čuperak na vrhu glave, koji jednostavno ne stoji na mjestu, pola sata prije nego što se trebaš vidjeti sa prelijepom djevojkom. Ja sam ona jedna slušalica koja se pokvari, sedam dana nakon kupovine. Ja sam jedna strašna scena prvog horora iz djetinjstva koja ti se stvori u mislima kad padne mrak. Ja sam onaj osjećaj zasićenosti, kad pjesmu slušaš stotinu i prvi put. Ja sam onih živcirajućih zadnjih dva postotka baterije. I blijeda tanka crtica wifi signala. Ja sam debela stara lektira od pet stotina stranica koja ti se uopće ne čita. Ja sam neispavanost zbog komarca koji te je čitavu noć budio. Ja sam nervoza pred ispit i sparina prije kiše. Ja sam grozni zvuk školskog zvona i oštrog škripanja krede po tabli. Ja sam onaj gadni vozač autobusa koji te ne sačeka dok pređeš ulicu, iako si sav pokisao od iznenadnog ljetnog pljuska. Ja sam neslana šala i grč u nozi.

01. 02. 2017

Sve se moje želje pretvore u navike. Ružne, monotone kolotečine. Ne prekidam taj krug, u njemu samo stvaram nove. Krug preko kruga. Prave koje se sijeku, nastavljaju jedna na drugu. Slijepe ulice. Mali labirint dosade. Samo što meni u njemu nije dosadno. Meni je u njemu zastrašujuće gadno i tijesno. Vrištim, ali ne razbijam kolotečinu. Trčim kroz te krugove, probijam se. Ne usuđujem se skrenuti i slomiti pravilnost linije svakodnevnice. Ustručavam se i samo nastavljam lutati kroz misli. Stalno dolazeći odlučno do ivice i uvijek pokolebana strahovima i nesigurnostima, vraćam se vjernoj putanji poznate kružnice. Da li te volim? Ne mogu. Ne smijem opet stati na ivicu. Od svake pomisli da te više ne volim bježim. Ovaj put mora da gledam u ponor.

03. 02. 2017

Volim (zvuk grebanja tek naoštrene olovke na papiru. Smirujuće otkucaje tipaka pisaće mašine. Zagrljaj koji dopire iz pjesme dok se igla i gramofonska ploča nježno ljube. Strasni poljubac jezikom gitare i trzalice koji gori uvijek vatrenije, kad na novo pustiš staru Jugoton kasetu da oživi. Sve nijanse neba, od zimskog sivila do azurno plave šarenice tvojih očiju. Boje na platnu koje se jedna u drugu prelijevaju, da ne znaš gdje jedna počinje, a druga završava. Knjige ili kako se još zovu, eliksir besmrtnosti svakog književnika. Poeziju. Rimu. Ritam. Svijet u svom svom trivijalnom besmislu) Te.

03. 03. 2017 

Puštam pogled sa lanca. Neka luta u daljinu. Misli su mi tako strastveno željne slobode. Zurim nepomično u izmišljene tačke na čistom i bijelom zidu. O, kako bih voljela da se skupovi tih tačaka pretvore u tvoja dva oka. U njima da utopim svoj besmisao. U njima da otkrivam novi svemir, galaksije i mliječne puteve. Da stvaram sazviježđa, pa šta više i nove elemente za horoskop. Nedostaje mi taj tvoj (ne)mirni pogled pun razumijevanja, koji me prigrli, dok trčeći u prolazu ti samo dobacim – Ćao. I to sam voljela kod tebe. Nespretno si hodao ulicom. Sav zamišljen i pažljiv da slučajno nikom ne staneš na san, želju ili komad sreće. Nedostaje mi ta tvoja lagana tuga kad mi uvijek na novo pričaš kako se ljudi prepoznavaju po svom ‘weltschmerzu’. Eh, tek tvoji osmijesi kad nisi znao da te krišom posmatram. Tvoji poljupci, tvoji zagrljaji. Tvoja pisma. Tvoje pjesme. Prsti. Glas. Miris. Kosa. Ma ni tvoji otkucaji srca nisu kao kod ostalih. I ono kao da kuca u ritmu te tvoje pariške šansone ‘weltschmerza’!

P.S. Tebi koji si otišao u jesen.

05. 03. 2017 

Poljubila sam ga. Kao da sam pod vodom, a on je boca sa kisikom. Kao da sutra ne postoji. Kao da su mi ovo posljednje sekunde života. Stojim u tamnoj ulici i ljubim usne neke ideje. On nosi moju zamisao. On je san. Poezija. Pjesma nepoznatog pjesnika. Grli me, i osjećam nešto sasvim novo. Blagi parfem na vratu i snažne dodire njegovih ruku. Srećo ko god da si, prosvijetlio si me. Književnici stoljećima već pišu o bolu, a ne o življenju i umiranju. Bol je univerzalna. I tvoja i moja i svačija. Bol se liječi ljubavlju. I biram da volim i da budem voljena. Voljeti, glagol koji mi je palio vatru i tinjao u srcu. Volim. Volim. Volim.

23. 04. 2017

Čini mi se da više znam o gravitaciji, silama i zakonima po kojima se svijet okreće oko svoje ose. O brojevima i njihovim beskonačnostima. Procesu disanja biljaka. Čak, se i više razumijem u životinje ili cvijeće. Pričam njihov jezik. Razumijem: razgovor nijansi boja, trojku između kista, tube akvarela i platna. Šaputanje snova i želja vjetra kroz lišće drveća. Nebeske suze dok kišne kapi padaju na prozorsko okno. Rosu na travi. Mraz na staklu. Pjesmu šuškanja zimskih jakni kroz gradski autobus. I duet glasnih bubnjeva visokih potpetica i nježnih taktova srca. Razumijem zašto na nebu ordenje sjaji. Zašto goli Mjesec nam dopušta da ga gledamo. I zašto ponosno Sunce samo možeš pogledom skidati dok je prekrivena odjećom oblaka. Dubinu i ljepotu mora. Nervni sistem rijeka i dušu okeana. Ali ljudi. LJUDI su mi oduvijek bili strani. Nepoznati. Daleki. Njihove riječi? Misli? Snovi?

(Stranac u svome plemenu.)

05. 06. 2017 

Ja bih da vam vrištim njegovo ime. Da vam vičem iz sveg glasa o njemu. O njegovim mekanim usnama. O njegovim očima; plavim poput popodnevnog neba sa gustim bijelim oblacima koje lagan proljetni vjetar rastjeruje. Priča mi se, s vama o njegovim najdražim pjesmama, knjigama i gradovima. Njegovom zapažanju svijeta, kojeg strasno studira pogledom. O tome kako se osjećam u njegovom naručju, snažno obgrljena rukama, koje kao da nikad ništa drugo nisu radile osim grljenja. Tim riječima koje mi šapuće na uho od kojih zadrhtim. O ritmu srca dok vrelo tango igraju crvene jagodice naših prstiju u rukama jedno drugog. Otkrila bih vam i sva ona naša mjesta i tajna skrovišta. Datume. Nadimke. Sve bih da vam pokažem, kao na karti gdje lutaju žmarci kad me dodirne, kojim putem idu i u koju rijeku se ulijevaju. Ali, istovremeno želim da ga sakrijem. Daleko od vaših očiju i misli. Da bude samo moj. Da ga stavim u džep ili novčanik i nosim uvijek sa sobom. Da se zašijem na rever njegove košulje ili zakačim na kazaljku njegovog ručnog sata. Mogao bi se neko usudit’ da ga zavoli kad bih vam stalno pričala o njegovom poluosmijehu koji je uvijek prisutan pa čak i kad je krajnje najozbiljnije ozbiljan. Ili bi mi ga ipak neko mogao ukrasti misleći da mu se u očima kriju dijamanti dok se njegove trepavice i zvijezde u toploj julskoj noći ljube. Ne, neću vam vrištati o njemu. On je samo moj.

(Njegov osmijeh je kriv za sve.)

17. 07. 2017 

Otarasila sam se loših navika. Loših sjećanja. Loših ljudi.

(Jedan tren tuge izbriše bar deset dana sreće.)

 

 

4 thoughts on “Misli iz Posvuda i Niotkuda

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s